Dan žene

Marina Radoš • 07.03.2015 • 1 komentar

“Žena je danas na brdovitom Balkanu, osim što je svakim danom ponižena, brutalno pretučena i izrabljena šamarima mužjaka, i šamarima tradicije, istovremeno postala komad mesa u autoportretu kojeg izrađuje u toaletu noćnog kluba.”

danzena

Feministice su za mene od malena bili isfrustrirani ženski gabori koji misle da su pokupili svu pamet svijeta samo zato što im je Bog oduzeo na ljepoti. Većim djelom nose traume iz srednje škole zato što se ljubav njihovog života nije zagledala u njih, nego u vitku sisatu plavušu, koja je bila mrvicu gluplja i puno ljepša. Dan žena, osmi mart, kao dan dostignuća Žene na intelektualnom, političkom, ekonomskom i društvenom planu, i podsjetnik da žene ipak nisu manje vrijedna bića, svake me godine podsjeti da je žena u želji da bude ravnopravna mužjaku zaboravila na svoju ženstvenost.

Žena je danas na brdovitom Balkanu, osim što je svakim danom ponižena, brutalno pretučena i izrabljena šamarima mužjaka, i šamarima tradicije, istovremeno postala komad mesa u autoportretu kojeg izrađuje u toaletu noćnog kluba.

Prošlo je davno ono doba kada je muškarcu uhvatiti ženu bio vid umjetnosti. Pripreme su bile višednevne, a pristup je morao biti džentlmenski, bez trunke prostakluka i seljakluka koji je nama nesretnicama danas svakodnevica. Posljednji trzaji barenja uživo prošli su krajem srednje škole moje generacije. Bili su to posljednji dani velikih frajera koji imaju hrabrosti prići djevojci u kafiću i bliblioteci, pa čak i kad je s njom čitav njezin centralni komitet. Krive smo mi, kaže mi jedan moj prijatelj, iziđemo u čoporu, polugole, same plaćamo svoja pića, mazimo ekrane svojih telefona i natječemo se koja će brže kolutati očima na “seljačine okolo”. Shvatili su naši mužjaci, da u naša srca očito mogu ući samo preko ekrana kojeg mazimo, dok lajkamo Zara World na Instagramu. Pitam se, gdje je u 21. stoljeću, u danima kada je civilizacija na najvišem nivou, i kada u čitavom svijetu žena ima pravo glasa, školovanja, nošenja hlača i vozačke dozvole, nestala prava žena? Gdje su nestale suknje do koljena, tufnice, pundže, crveni karmin, biseri i šeširići? Zašto smo sada, kada napokon možemo biti ravnopravne muškarcu svojim stavovima i obrazovanjem, postale pliće nego ikada?

Zašto smo postale isfotošopirana bića s instagrama s istetoviranim obrvama kojima je uzor Stanija? I zašto su neke otišle u drugu krajnost, pa svoje fizičke komplekse liječimo na ljepšima od sebe nazivajući ih raznim imenima? Danas nema zlatne sredine, ‘damice’ kako kaže moja mater, ili smo potpuni gabori alternativci sa ženstvenošću australskog klokana koji ima padavicu, ili smo potpuno plitka dvodimenzionalna bića sa društvenih mreža sa ženstvenošću lutke na napuhavanje. Pun mi je zid i jednih i drugih. I isfotošopiranih djevojčica koje misle da ne mogu živjeti bez muškarca, i isfrustriranih gabora koji misle da mogu živjeti bez muškarca. Prve obožavaju svoju glupost, i svakim je danom sve više usavršavaju, pa se otvoreno hvale da ne znaju ispeći jaje i promijeniti sijalicu, dok druge smatraju da su sve žene koje loše parkiraju, ili žele da im on promijeni ulje u autu, potpune glupače. Danas neka bude dan Žene. Šarmantne, obrazovane, dotjerane i umiljate žene. Ne androgenog bića iz neke sekcije koje na putu do ženstvenosti treba istopiti trideset kila i sto kila zlobe umotane u ‘inteligenciju’. Ne dan elitne prostitutke koja zbog ženstvenih cipela svako večer liježe sa starcima za novac. Ne dan lika kojeg filtriramo aplikacijama da ima što veće usne, što veće sise i što duže noge. Neka ovaj dan bude dan Žene, dan Žene, koja danas napokon ima pravo biti i lijepa i pametna.

Categories kolumne mali-slajder Marina Radoš
Vezani članci

1 Komentar