Naročito zaboravi

Marina Radoš • 30.04.2015 • Nema komentara

couple-690948_1280

Ne znam zašto je te zime kad smo se nas dvoje rastali u mojoj plejlisti hit bila recitacija Rade Šerbedžije ‘Zaboravi’. Išla je nekako ovako;
”Ako me sretneš negdje u gradovima stranim, po kojima se muvam u posljednje vrijeme, sretni me kao da me srećeš prvi put. ‘Nismo li se mi već negdje vidjeli?’, kaži. I zaboravi…”
Neku večer smo nas dvoje u jednom od stranih gradova u kojima se on muva u posljednje vrijeme, a ja sam došla namjerno. ‘Nismo li se mi već negdje vidjeli’?, kažem kroz šalu. On zna što ja pijem, i koje cigarete pušim.
Kroz šalu kažem i da smo posljednjih godina, otkad se odmaramo jedno od drugog postali polupoznate osobe. Eto, da smo bili zajedno, možda bi bili slavne osobe. I možda bi imali para. I kuću na bijelom brijegu. I zlatne retrivere.
”…treba zaboraviti naslove knjiga koje smo čitali, filmove koje smo gledali, Hemfri Bogarta i Kazablanku, naročito zaboravi…”
Zašto se ženama vraćaju kile i bivši momci, i zašto ih vučemo od poroda do poroda, od dijete do dijete, od dna do vrha? Zašto ih nikada ne presječemo?
Ne šalimo se više, treba pretresti godine onog lijepog i ovih nekoliko koliko se nismo vidjeli, eto i kafana će raditi koliko je potrebno da se stvari riješe.
”…zreli smo ljudi, i nismo više djeca…”
Ni on se ne šali više, prepričava mi našu vezu. Prepričava dječju ljubav koja je dijelila dobro i zlo, maštarije o velikim karijerama, o velikim naslovima u novinama, realnost s lošim grijanjem u sobi, sa mojih deset i njegovih dvadeset maraka, moj račun za struju i njegova stipendija.
”Otok naš, i ime broda pjesnika koji nas je tamo nosio…”
Sve sam ja to zaboravila. Sve što je on nabrojio, i što je Rade nabrajao svih ovih godina. Samo nisam zaboravila onu večer kad je obukao tešku kožnu jaknu, sasuo teške riječi i zatvorio teška vrata za sobom.
Vozim se kući. Sretna i prazna. Logički nemoguće, a psihološki da. Ipak je psihologija puno veća nauka od logike.
Sve sam zaboravila, osim posljednjeg udarca. A on je zaboravio samo posljednji udarac.
Srela sam ga u jednom od gradova stranih, u kojima se muva u posljednje vrijeme, srećem ga kao da ga srećem drugi put, kao da je otvorio ona teška vrata i izbeljio se.
Napokon sam sazrela, mislim se. Leći ću sretna i zadovoljna, odrasla sam i naučila kako presijeći. Kako razbiti. Kako zaboraviti.
Ulazim u sobu i otvaram svoj mejl, gotovo teatralno, i čitam poruke od nekog drugog lika iz pjesme ‘Zaboravi’. Čitam poruke. I smijem se. I sjećam se svega.
Od dvadeset tisuća primljenih poruka, za svaku se sjećam gdje sam bila kada sam je čitala. Koji je ispit bio taj dan, i koji tulum.
Bravo Marina, te vrijedne ljude ne zaboravljaš. Nijednu njihovu riječ. Još ih držiš kao ordenja po fajlovima.
I onda pročitam dvijehiljadeprvu poruku. Onu tešku. Težu od kožne jakne. Težu od najtežih riječi koje je bilo tko izgovorio prije. Težu od onih zalupljenih vrata.
Eto, samo sam nju zaboravila.
Što zaboraviti poslije ljubavi?
Treba li zaboraviti, kao što sam zaboravila, sve ono što je bilo lijepo, Hemfri Bogarta, Kazablanku, filmove, dane i noći, siromaštvo, ljubav, neku mlađu mladost i sjetiti se jedne večeri koja je progutala godine sreće, ili pak treba zaboraviti onu jednu večer, dvijehiljadeprvu poruku, koja nije progutala ono prije?
Treba li nas na ljude sjećati ono što smo voljeli kod njih, ili ono što nas je ogadilo?
Ili treba zaboraviti i jedno i drugo?
Ne znam. Ali osjećam da, kao i većina žena, pamtim pogrešne stvari. I zaboravljam pogrešne stvari.

Categories hot kolumne Marina Radoš
Vezani članci

Nema komentara